Biokovo

Biokovo je veći, sjeverozapadni dio planinskog sustava Biokovo-Rilić koji se pruža od rijeka Cetine do Neretve u dužini od oko 70 km. Biokovo je najviša planina uz hrvatsku obalu. Njegov najviši vrh je Sv. Jure (1762 m). Na malom su prostoru skupljeni neobični kontrasti prirode, obogaćeni vidicima na more. U planini se razlikuju tri pojasa. Prvi je flišno područje do visine od 300 m, plodno i zeleno.

Najdojmljiviji je pojas stijena visok oko 1000 m, koji djeluje istodobno i lijepo i zastrašujuće. Povrh stijena pruža se treći pojas u obliku valovite visoravni široke 3-4 km, s bogato razvijenim kraškim reljefom. Na visoravni je neobičan sustav ponikava, nalik na kratere mjesečeve površine (tzv. mrežasi kras), s brojnim speleološkim objektima. Do sada ih je poznato oko 400, a među njima su tri dublja od 500 m. Neke se jame na dnu granaju u labirint podzemnih šupljina.

Zbog svojih prirodnih znamenitosti Biokovo je 1981.g. proglašeno zaštićenim parkom prirode na površini od 19.550 ha.

Tradicionalni planinarski prilazi su iz Makarske, preko doma pod Vošcem, i iz sela Velikog Brda, preko Lokve. Prilazi su dugi, naporni i izloženi suncu te se valja uspinjati ranom zorom.

Cestom (najviša u Hrvatskoj) Makarska - Tučepi selo - Staza - Sv. Jure (31 km) se može doći do doma pod Vošcem i na najviši vrh. Na izlasku iz Makarske u smjeru Dubrovnika, ispred benzinske crpke treba skrenuti lijevo uzbrdo Radićevom cestom u selo Tučepe. Oko 1 km iza sela skreće oštro lijevo biokovska cesta, koja se u zavojima uzdiže do prijevoja Staza na hrptu planine (16,5 km). Na raskrižju treba produžiti ravno gore (do vrha je još 15 km). Na 4. km cesta prolazi mimo šumarske kuće na Lađeni, a na 9. km, na Stipkovcu, odvaja se lijevi krak nizbrdo do doma pod Vošcem. Posljednjih 5 km do vrha cesta je prilično strma, uska i zavojita, ali je jedinstvena po vidicima i krajolicima. Prilaz vozilom se naplaćuje.

Smještaj Makarska rivijera

Kopački rit

Park prirode Kopački rit je poplavno područje u Baranji (Osječko-baranjska županija), na sjeveroistoku Hrvatske, u kutu što ga čine rijeke Drava (na jugu) i Dunav (na istoku). Park prirode je veličine 17,700 ha, od čega Specijalni zoološki rezervat obuhvaća 8,000 ha.

Kopački rit je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Ovo područje tijekom godine značajno mijenja svoj izgled, ovisno o intenzitetu plavljenja, pretežno iz Dunava, te mnogo manje iz Drave.

Dijelovi kopna i ritskih voda čine vrlo složen mozaik, a njihov oblik i funkcija u datom trenutku ovise o količini nadošle vode. Kanali su veza između toka Dunava i Drave, a postoji i splet kanala koji čine vodene veze unutar rita.

Uz povremeno plavljene površine - tzv. bare, te udubine kojima struji voda - kanali i fokovi, postoji i nekoliko jezera koja nikad ne presušuju. Najveće jezero je Kopačko jezero, a najdublje je Sakadaško jezero.

Zbog svoje očuvanosti kao rijetkog ritskog ekosustva, velike biološke raznolikosti i izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti, Kopački rit je 1967. godine zaštićen statusom Upravljanog prirodnog rezervata na površini od 17.730 hektara. Uže područje rezervata od 7.220 hektara 1976. godine je dobilo status Specijalnog zoološkog rezervata, a šire područje od 10.510 hektara status Parka prirode. Međunarodni značaj Kopačkog rita potvrđen je 1993. godine uvrštavanjem na popis međunarodno značajnih močvara, sukladno Ramsarskoj konvenciji.

Kopački rit uvršten je i u listu ornitološki značajnih područja - IBA (Important Bird Area), a nominiran je i za uvrštenje u UNESCO (Svjetska prirodna baština).

Smještajni kapaciteti Baranje

Lonjsko polje

Park prirode Lonjsko polje kao močvarno područeje ubraja se među najugroženijia staništa na svijetu. To je najveće zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj vća u cijelom Dunavskom porječju. Uvršten je u tzv. Ramsarski popis močvara koje su od međunarodnog značaja, osobito kao prebivalište ptica močvarica. Prema kriterijima direktive o pticama Europske unije, to područje pripada važnim područjima za ptice (Important Bird Areas - IBA). Sačinjavaju ga uglavnom tri polja: Lonjsko, Mokro i Poganovo polje.

Rijeke Sava, Una, Kupa, Lonja i Strug susreću se upravo na području parka prirode. Zbog njihove vrlo složene dinamike, u ovom su području poplave nepredvidive pa se na njih mora računati u svako doba godine. Vodostaj Save nizvodno od Siska može porasti i za 10 m! Ako se u svim spomenutim rijekama najedanput pojave visoke vode, ogromne količine vode se sudaraju i uzrokuju poplave. Područje srednje Posavine može prihvatiti golemu količinu od dvije milijarde kubičnih metara vode.

Tako nad Lonjskim poljem voda postaje vladarom kojega je prihvatio čak i čovjek.

Smještaj u blizini parka prirode Lonjsko polje.

Medvednica

Medvednica - je gora sjeverno od Zagreba koja je idealno mjesto za one kojii žele malo pobjeći iz grada, a ne biti daleko od Zagreba. Najviši vrh je Sljeme (1033 m), do koga se može doći automobilom, žičarom ili pješke, planinareći.

Bilo Medvednice dugo je 42 km, a proteže se u smjeru istok-zapad (točnije sjeveroistok - jugozapad), površina planine je pošumljena. Na uređenom se skijalištu od siječnja 2005. održavaju utrke za Ženski svjetski skijaški kup. Skijalištem upravlja gradsko poduzeće "Sljeme - Medvednica" i postoje tri skijaške žičare: trosjedežnica i dvije vučnice - "sidra". Uređuju se staze za skijanje: Crveni, Bijeli, Zeleni i Plavi spust, te Bijela i Činovnička livada (Žuti spust se ne uređuje zbog prevelike strmine).

Smještaj Zagreb i okolica

Papuk

Papuk, gora u Slavoniji, na sjevernom i sjeverozapadnom obodu Požeške kotline u Slavoniji; najviši vrh Papuk (954 m). Izvorno je područje mnogih vodenih tokova (Čađavica, Karašica, Pakra). Šumovit (hrast, bukva). Na južnim padinama prigorja vinogradi. Perivojem (725 m) vodi prometnica Čačinci-Velika-Požega.

Zahvaljujući voćinskom vlastelinu Josipu Jankoviću u prvoj polovici XIX. st. uređuje se središnji dio Papuka, a posebice Jankovca.

Osnivaju se i planinarska društva, prvo 1895. u Jankovcu (jedno od najstarijih u Hrvatskoj), a 1932. u Daruvaru i drugdje. Time započinje organizirano planinarenje najvećom slavonskom gorom Papukom. Izgradnjom planinskih kuća i dodatnih sadržaja te markacijom putova Papuk postaje čest cilj izletnika i planinara. Asfaltirana cesta od Velike do Jankovca prolazi vršnim dijelom Papuka (prijevoj Nevoljaš oko 700 m) i dijeli ga na istočni (niži) i zapadni (viši) dio.

Na Papuku su izgrađeni planinarsko-turistički objekti: planinarski dom Lapjak (335 m) 3 km udaljen od Velike, termalno kupalište Toplice (296 m) nedaleko od Velike, planinarska kuća Trišnjica, 7 km od doma Lapjaka, dom gorske službe spašavanja na Nevoljašu (725 m), skijaška žičara nad Jezercem (silazi s Nevoljaša), planinarski dom Jankovac (475 m) na sjevernim obroncima Papuka.
Uobičajeni prilazi: dom Lapjak-Duboka-Jezerce-Nevoljaš (2 h); dom Lapjak-Mališčak-Papuk (4 h); cestom dom Lapjak-izvor Veličanke-Jankovac (16 km); Velika-vrh Papuka (17 km). 

Smještaj Papuk i okolica .

Telaščica

Uvala Telašćica smještena je u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora, u jugoistočnom dijelu otoka Dugi otok. Zahvaljujući svojoj iznimnoj ljepoti, bogatstvu i značaju, ova uvala, okružena s 13 otoka i otočića, a koja sadrži i šest otočića unutar uvale, proglašena je Parkom prirode 1988. godine. Status zaštićenog područja dobila je još 1980. godine zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskog dna te zanimljivom arheološkom naslijeđu.

U Parku prirode moguće je roniti na nekoliko atraktivnih mjesta u blizini klifova, te šetati po zanimljivim mjestima, a prekrasan pogled s vidikovca Grpašćak ne smije se propustiti.

Smještaj u neposrednoj blizini parka prirode Telašćica.

Velebit

Svaki narod ima svoju svetu planinu: Grci - Olimp, srednjoeuropski narodi Alpe, Japanci - Fuji. Hrvatska kultna planina, njezina sveta gora, je Velebit. Iako po visini zaostaje za Dinarom, Kamešnicom i Biokovom, ta planina ima središnje mjesto u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda. Ona je sastavni dio nacionalnog identiteta, simbol Hrvatske i jedan od elemenata njezine prepoznatljivosti u svjetskoj zajednici.

Velebit je najduža planina Dinarskog sustava. Proteže se u blago povijenom luku, smjera sjeverozapad - jugoistok, između prijevoja Vratnik i doline Zrmanje, u duljini od 145 km. Glomazna mu je trupina poprečno raščlanjena prijevojima, što je osnova uobičajne podjele planinskog niza na: sjeverni (između Vratnika i Velikog Alana), srednji (između Velikog Alana i Baških Oštarija), južni (između Oštarija i Malog Alana) i jugoistočni (između Malog Alana i doline gornje Zrmanje). Na zapadu je jasno omeđen Velebitskim kanalom Jadranskog mora, a na istoku ličko-gackom zaravni, između 425 i 600 metara nadmorske visine. Širina mu varira od oko 30 kilometara u sjevernom, do svega desetak kilometara zračne udaljenosti na južnom Velebitu. Unatoč glomaznom izgledu, njegov se planinski niz ne odlikuje naročitom visinom. Najviši, Vaganski vrh, doseže tek 1757 m.

Zbog osobitih reljefnih, vegetacijskih i pejzažnih vrijednosti, pojedini uži dijelovi Velebita posebno su izdvojeni i obuhvaćeni odgovarajućim kategorijama zaštite. Godine 1949. u južnom dijelu planinskog niza osnovan je Nacionalni park "Paklenica (102 km2), dok su najvrijedniji dijelovi sjevernog i srednjeg Velebita zaštićeni u kategoriji strogih i specijalnih rezervata.

Nakon što je 1978. g. uvršten u svjetsku mrežu rezervata biosfere ("Program čovjek i biosfera", UNESCO), odlukom Hrvatskog sabora 1981. cijeli je Velebit proglašen parkom prirode. Godine 1999. u sjevernom dijelu planinskog niza osnovan je Nacionalni park "Sjeverni Velebit" (109 km2), koji uključuje stroge rezervate Hajdučki i Rožanski kukovi, specijalni botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Zavižanska (Velika) Kosa, Velebitski botanički vrt u sjevernom, te specijalni rezervat šumske vegetacije Štirovača u srednjem Velebitu. S pravom Velebit danas nazivamo PARKOM NACIONALNIH PARKOVA.

Vransko jezero

Putujući Jadranskom magistralom prema sjevernoj Dalmaciji, između dva poviješću bogata grada Šibenika i Zadra ukazat će vam se prirodni fenomen blizine dva jednako lijepa, a opet, toliko različita plavetnila. S jedne strane razvedena jadranska obala, poznata po svojoj primamljivoj ljepoti i čistoći, a sa druge, najveće prirodno jezero u Hrvatskoj.                          
Kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode te područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti 21.07.1999. g. Vransko jezero sa okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana.

Dominantna karakteristika Parka je Posebni ornitološki rezervat koji je zbog svoje očuvanosti velikog tršćaka na SZ dijelu jezera kao rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti još 1983. g. dobio taj status te je uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Europi (Important Bird Areas in Europe).
Uz ptice vrijednost parku daju i ribe u jezeru, a posebno biološki vrijedna riba je sredozemna podvrsta crvenperke (Scardinius erythrophtalamus) koja se možda u cijeloj Hrvatskoj nalazi samo u ovom jezeru.

Rijetko na kojem području možete za tako kratko vrijeme konzumirati tri potpuno različita krajolika: morsku obalu i bogati arhipelag ispred nje, mediteransku močvaru s jedinstvenim krajolikom i eko-sustavom, a odmah iza brda ruralnu idilu ravnokotarskih naselja.

Smjestaj u neposrednoj blizini Vranskog jezera.

Učka

UČKA, planina u istočnom dijelu Istre; proteže se u dužini 20 km od prijevoja Poklon (preko kojega vodi cesta Rijeka-Pazin) do Plominskog zaljeva. Svojim bujnim biljnim pokrovom bitno se razlikuje od svih ostalih primorskih planina. Obalni pojas prekriva mediteranska vegetacija u kojoj dominira lovor. Niži dijelovi padine su pod hrastovom i kestenovom šumom s dosta graba, jasena i klena.

Šume Učke pružaju ljeti ugodno osvježenje, a vrhovi jedinstven vidik.

Za samo nekoliko sati jedna od mnogobrojnih planinarskih staza odvest će vas iz slikovite arhitekture mediteranskih gradića liburnijskog primorja preko šumovitih obronaka Učke do njenog najvišeg vrha Vojaka na visini od 1401 metar. Sa vidikovca koji oblikom podsjeća na srednjevjekovnu kulu pruža se punih 360 stupnjeva pogleda od kojeg zastaje dah: Istarski poluotok, otoci sjevernog Jadrana, planine Gorskog Kotara, Venecija, talijanske Alpe... . Međutim, slika o Učki ne bi bila potpuna ako izostavimo ljudskom rukom stvorenu baštinu: nalazi iz nekoliko špilja koje se danas nalaze na području Parka prirode Učka jasno upućuju na kontinuitet života još od razdoblja od oko 12 tisuća godina prije Krista. Bogatoj arheološkoj pribrajamo i znatno mlađu graditeljsku te kulturnu baštinu, dok poseban doživljaj predstavljaju lokalne tradicionalne i kulturne manifestacije.

Tu osim u dobrim vibracijama možete uživati i u marunima, šparogama i drugim specijalitetima učkarske zdrave hrane.
Iako je gotovo nemoguće u samo nekoliko redaka sažeti sve vrijednosti Učke,nije teško zaključiti da je Učka kroz stoljeća evolvirala u izvanredan spoj prirodnih bogatstava i ljudske povijesti koji zaslužuje naročitu skrb i zaštitu.

Žumberak

Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje obuhvaća oko 350 km2, a zakonom je proglašen parkom prirode 28. svibnja 1999. Osnovni mu je cilj zaštititi i promovirati prirodne ljepote toga kraja.

Prema zakonu o zaštiti prirode Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje s naglašenim estetskim, ekološkim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima, a u njemu su dopuštene djelatnosti kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloge.

Svojom prirodnom ljepotom i tradicijom ovaj kraj svakako zaslužuje "titulu" Parka prirode. Predstavlja izdvojeno brdsko područje koje se nalazi jugozapadno od Zagreba, a visinski se proteže od 180 do 1178 m s najvišim vrhom Svetom Gerom. Istočni je dio niži i vrlo raščlanjen, a obuhvaća područje Samoborske gore sa vrhovima Japetić (871 m) i Plešivica (780 m) te dolinama brojnih rječica. U svom sastavu nema niti jednog gradskog naselja, te predstavlja isključivo ruralno područje.

Smještaj u neposrednoj blizini parka prirode Žumberak

Lastovsko otočje

Lastovsko otočje jedanaesti je park prirode u Hrvatskoj. Njegova ukupna površina iznosi 195,83 km2. Od toga na površinu kopnenog dijela otpada 52,71 km2, dok površina morskog dijela iznosi 143,12 km2. Park prirode obuhvaća svih 44 otoka, otočića, hridi i grebena koji ulaze u sastav općine Lastovo. Najveći u toj skupini  su Lastovo i Sušac.

 Ovo područje je jedno od najočuvanijih morskih područja u Jadranu. Zbog svih svojih vrijednosti i značajki, ono predstavlja "prostrano prirodno i dijelom kultivirano područje kopna i mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima". Zaštitom će se sačuvati njegove baštinjene krajobrazne i kulturne vrijednosti, te biološka i krajobrazna raznolikost, što uključuje pripadajuće more i podmorje.

Smještaj Lastovo.